Kada se krajem prošle godine pojavio Intel Core i7, bili smo zadivljeni. Nova Nehalem arhitektura obarala je rekorde po svim parametrima: bili su brži od prethodnika (Core 2 Quad) na istom taktu, lijepo su se dali overclockirati, AMD je zaostajao minimalno 40-ak postotaka na istom radnom taktu... No, Intel je to skupo naplaćivao. Sve iznad Core i7 920 procesora bilo je vrlo skupo, što vrijedi i za matične ploče sa Socket 1366 utorom, te DDR3 memoriju. Razlog tome, pored Intelove razumljive želje za zaradom na najbržim procesorima današnjice, jest komplicirana arhitektura procesora.

Core i7 zapravo je namijenjen serverskom okruženju, i svojevrstan je overkill za desktop računala. To ne bi bio problem da njegova izrada nije skupa. QPI sabirnica, trokanalna memorija, obilje tranzistora – to sve košta, a za desktop računala super brza memorija donosi tek jedan ili dva postotaka bolje performanse.

 Ukratko: Intel je izbacio skupu QPI sabirnicu i stavio sporiju, ali sasvim dostatnu DMI, integrirao dvokanalni umjesto trokanalnog memorijskog kontrolera, te dodao PCI kontroler na sam čip (do sada je bio dio čipseta, na matičnoj ploči). Kod Core i5 odrekao se i HyperThreadinga, što se ipak osjeti u video obradi (cca 20% slabije performanse). Osim navedenih promjena, ostatak arhitekture novih procesora nije mijenjan: i dalje se radi o 45 nm četverojezgrenim zvijerima, s po 8 MB Smart Cache memorije.

Dakle, nova Lynnfield jezgra u odnosu na originalnu (Bloomfield) donosi uštede, ali prvenstveno u nabavnoj cijeni. Kakav je u praksi?

Da se ne radi o istim procesorima, vidljivo je na prvu ruku. Novi Core i7 fizički su osjetno manji od „starih“ procesora serije 900 – 37.5 x 37.5 mm naspram prijašnjih 42.5 x 45 mm.  Pripadajući P55 čipset (testno računalo imalo je vrlo zanimljivu Asus P7P55D DeLuxe matičnu ploču, s daljinskim žičanim upravljačem za overclockiranje) donijet će jeftinije matične ploče, što će dodano smanjiti cijene Core i5/i7 konfiguracija.

Iako je naš testni procesor inženjerski primjerak, pa na njemu piše „confidental“ umjesto oznake modela, radi se o Core i7 860 procesoru radnog takta 2.8 GHz, koji se performansama nimalo ne razlikuje od retail modela. Druga je stvar s overclocking rezultatima: nerijetko Intel dobro probere testne procesore, pa pošalje jako overclockabilne modele recenzentima na test. Ipak, sudeći prema prethodnim modelima, a i redom sjajnim rezultatima na tom polju nemamo razloga sumnjati da će cijela porodica biti više nego dobro overclockabilna.

Testna konfiguracija: Asus P7P55D matična ploča, 2x 2 GB Transcend aXe DDR3 1800 GHz, Asus Formula ATI Radeon HD 4770, WD Black Caviar 640 GB

Rezultati testiranja smještaju Core i7 860 vrlo blizu starijim, nazivno jačim modelima serije 900; ponekad je greška unutar granica tolerancije testnog alata, pa možemo ustvrditi da praktične razlike u odnosu na starije modele (ovdje ne računamo sintetičke testove memorijskog bandwitha) nema, što je dobra vijest. Iako nismo imali Core i5 na testu, isključivanjem HyperThreadinga (što je glavna razlika u odnosu na nove i7) dobili smo od 0% do cca 20% slabije rezultate u testovima. Video enkodiranje voli HyperThreading, na koji se i odnosi tih 20%. U igrama primjerice, razlike nema, a u svakom slučaju Core i5/i7 je osjetno brži od prethodnika (Core 2 Quad) te posebice od AMD Phenoma II.

Sve navedeno vrijedi za standardni radni takt, no i7 860 je i sjajan overclocker. Uz standardni hladnjak, na standardnim voltažama, i malo igranja postavkama u BIOS-u procesor je stabilno radio na čak 3.8 GHz. Rezultati overclockiranog procesora su fantastični: iako Vista radi glatko i na standardnim postavkama, na 3.8 GHz dobiva krila – svi prozori se otvaraju trenutno, sasvim na razini neprežaljenih Windowsa XP. Pravi je užitak vidjeti tromu Vistu da tako lakonogo leti, a isto vrijedi i za benchmark rezultate.

Ukoliko se volite igrati, s overclockiranim Core i7 procesorom dobit ćete obilje procesorske snage; toliko, da će vam i najbrže 3D kartice u SLI modu predstavljati usko grlo...